U procesu stvaranja zajedničkog tržišta, države članice Evropske unije susrele su se sa problemom različitog tehničkog zakonodavstva. Tehničko zakonodavstvo svoju važnost crpi iz ideje da proizvodi koji su ponuđeni na tržištu moraju is[unjavati određene zahteve kako u prvom redu ne bi bili opasni za njihove korisnike/potrošače, a onda i za druge. Jedan slučaj koji dobro ilustruje problem različitih zahteva našao se i pred Evropskim sudom pravde. Nemačke vlasti su zabranile promet francuskom likeru Cassis de Dijon, zato što ima premalo alkohola. Argumenti nemačke vlade zasnivali na zaštiti prava potrošača na minimalni kvalitet (minimalni procenat alkohola), pa čak i na zaštiti javnog zdravlja jer „pića sa malim učešćem alkohola povećavaju toleranciju prema alkoholu.“
Evropski sud pravde je presudio u korist uvoznika, dozvolivši plasman francuskog likera na nemačko tržište. Slučaj je iskorišćen da se uvede pravilo „uzajamnog priznavanja“ koje ukida tehničke barijere u prometu robom među državama članica. Pravilo kaže da proizvodu koji je legalno u prometu u jednoj državi članici ne može biti zabranjen pristup tržištima država članica, čak iako on ne ispunjava nacionalne zahteve. Jedini izuzeci koji se dozvoljavaju odnose se na zaštitu najvažnijih interesa, kao što su zdravlje i životna sredina. Primenjuju se pod strogim uslovima. Primena ovog principa ne zasniva se samo na odlukama Suda, već od skora i na posebnom pravnim aktom (Regulativa 764/2008) koja dodatno razrađuje materiju. Akt je usvojen u 2008. godini, ali stupa na snagu tek u maju 2009. godine.
Uvođenje pravila uzajamno priznavanja stvorilo je strah od trke do dna. Države članice koje nemaju interes da uređuju određene oblasti postale su atraktivnije za investicije upravo u tim oblastima, jer se iz njih moglo izvoziti u druge države članice. Da se ovo ne bi desilo Evropska komisija započela je proces harmonizacije tehničkog zakonodavstva država članica.
Prvi talas harmonizacije bio je u okvirima tzv. Starog pristupa, koji je podrazumevao visoki stepen detalja koji se harmonizuju u određenom sektoru. Ovaj pristup obuhvata osetljive proizvode: hrana, farmaceutski proizvodi, vozila, hemikalije, kozmetički proizvodi, deterdženti, đubriva, staklo, tekstil, obuća i drvo. Primer direktive Starog pristupa je Direktiva o čokoladi, koja propisuje koje vrste biljnih masti mogu da se koriste u proizvodnji čokolade, kao i koje zahteve proizvod mora da zadovolji da bi nosio naziv: mlečna čokolada, chocolate a la taza, praline i dr. Direktive, posebno u oblasti hrane, podeljene su u dve grupe: (1) vertikalne – one koje se odnose na proizvodnju i promet specifičnim proizvoda (šećer, med, čokolada i dr.) i (2) horizontalne – one koje se odnose na celu grupu proizvoda (pakovanje, obeležavanje, aditivi i dr.)
Drugi talas harmonizacije promenio je pristup harmonizaciji, te je nazvan Novi pristup. Ideja novog pristupa jeste harmonizovati samo osnovne, najvažnije zahteve koje se odnose na zaštitu zdravlja, bezbednosti, zaštite potrošača i zaštite životne sredine. Iako svaka država članica ima prava da postavi dodatne uslove (u odnosu na one koja postoje u direktivama) takvi slučajevi su retki i proističu iz tradicije ili geografske specifičnosti. Primer jedne ovakve direktive jeste Direktiva za niskonaponsku opremu (LDV), koja specifikuje zahteve koji pokrivaju sve zdravstvene i bezbednosne rizike pri radu električne opreme unutar određenih naponskih opsega. Glavni elementi bezbendosniih ciljeva za električnu opremu su navedeni u Prilogu I direktive u tri tačke:
(1) Opšti uslovi (označavanje, pravilna upotreba, i dr.)
(2) Zaštita od opasnosti koje nastupaju od električne opreme, odnosno mere tehničke prirode koje treba obezbediti kako bi se recimo obezbedilo da su osobe i domaće životinje adekvatno zaštićene od opasnosti fizičke povrede ili druge štete iz kontakta i
(3) Zaštita od opasnosti koja može biti izazvana spoljnim uticajem na električnu opremu, odnosno tehničke mere koje treba da obezbede da el. oprema bude otporna na nemehaničke uticaje u očekivanim uslovima rada.
Svi proizvodi na koje se odnose direktive novog pristupa podležu i Direktivi o odgovornosti za proizvod (85/37 4/EEC). Proizvodi široke potrošnje (novi, polovni, izmenjeni) koji nisu obuhvaćeni direktivama novog pristupa ili drugim EU zakonima, a namenjeni su za prodaju na EU tržištu, podležu odredbama Direktive o opštoj bezbednosti proizvoda (2001/95 /EC). Kompletnu odgovornost za usaglašenost proizvoda sa svim propisanim zahtevima, kao i sprovedeno ocenjivanje usaglašenosti, snosi proizvođač.
CE oznaka
CE oznaka je potvrda da je proizvođač ispunio sve zahteve koje su propisane direktivama koje se odnose na njegov prozvod. Za recimo neki proizvod električne opreme to su gorepomenuta LDV direktiva i Direktiva o elektromagnetnoj kompatibilnosti.
CE oznaka nije oznaka kvaliteta, već svojevrsni pasoš koji je značajan vlastima i službama država članica koja ih garantuje da taj proizvod sme da se nađe u prometu u njihovoj državi.
Po pravilu, stavlja se na sam proizvod ili na natpisnu pločicu, a uz to može i na pakovanje i prateću dokumentaciju. U nekim slučajevima, CE znak nije moguće staviti na proizvod ili natpisnu pločicu, zbog prirode samog proizvoda (npr. eksploziv), ili zbog suviše malih dimenzija proizvoda. Onda se CE znak mora staviti na pakovanje, ako postoji, kao i na prateću dokumentaciju, ako je predviđena direktivom. U svakom slučaju, ne sme se izostaviti ili staviti na pakovanje/dokumentaciju umesto direktno na proizvod iz čisto estetskih razloga. CE znak postavlja proizvođač ili njegov ovlašćeni predstavnik u EU.
Više o CE znaku u Priručniku za izvoz u EU.
SOLVIT
Solvit je elektronska mreža instsitucija država članica koja ima za cilj rešavanje problema bez sudskih i upravnih postupaka. Problemi koji nastaju zbog progrešne primene propisa Jedinstvenog tržišta od strane javnih organa. U svakoj državi članici EU (kao i Norveškoj, Islandu i Lihtenštjanu) SOLVIT centri mogu da pomognu u rešavanju žalbi koje dolaze i od građana i od preduzeća. Centri su deo državne administracije i posvećeni su pružanju održivih rešenja na probleme u roku od 10 sedmica. Korišćenje mreže je besplatno.
Solvit radi od jula 2002. godine. Evropska komisija koordinira mrežu. Komisija pruža baze podataka i kada je potrebno pomogne da ubrza proces rešavanje problema. Komisija takođe prosleđuje SOLVIT mreži žalbe koje primi ako postoji dobra šansa da se problem reši van sudskog ili upravnog postupka.